Svako ima neku svoju – Grbavicu. Ne mislim ovoga puta na stadion Želje u Sarajevu, već na jedno parče poljane pretvorene u igralište moje mladosti. Sve to beše 1970-tih godina prošlog veka.
Oko tog mesta, behu njive a taj deo, nekako nije se uklapao u obradivu površinu, ugnjezdio se, reklo bi se tada, kao stvoreno za nas decu tada. Prionuli smo na posao, poneli alatke i koliko toliko ravnali tu površinu. Ipak dečje ruke nisu mašine, prostor je poravnat ali zbog slabog asortimana alata, nije bilo najravnije, te otud i naziv Grbavica. Veličina igrališta otprilike kao danas tereni dimenzija za rukomet. Golove nismo mogli napraviti, već smo dva kamena stavili i onda je bio problem, da li je gol ili sećam se reči kao juče… “Nije go’, visoka”… Čak iz susednih ulica su deca dolazila i igrali smo utakmice tipa, “ulica protiv ulice”. Sve je prštilo od radosti, zdravog života, sve ono moralno ostalo je duboko usađeno u nama i pomoglo nam da stvari sada, mnogo godina kasnije gledamo iz tih moralnih uglova. Sve što je lepo kratko traje, pokazalo se i ovde…
Dođoše mnogo godina kasnije, neke čike, počeše da stavljaju neke kočiće, da mere i premeravaju… Mi gledamo i osećamo da Grbavica živi svoje poslednje dane. Potom dođe i jedan bager, kao mač koji nekom presuđuje… Za tili čas, od naše Grbavice osta gomila zemlje. Obrni, okreni, razbacaše je okolo… Pitamo šta će biti! Kad ono, priprema se taj deo za gradnju stambenih kuća. Za kratko vreme, poče i gradnja, sve je isparcelisano i tamo su kuće sada.
Od Grbavice nema više ništa, sem ovog mog sećanja i sećanja mojih vršnjaka a sada ljudi zašlih u petu i šestu deceniju života.