in

Milo izgubio vlast, Vučić izbore

zeljko ivanovic

Gdje je Crna Gora nakon Nikšića?! Vlast se i dalje valja po ulici. Vlada još ne vlada, a DPS i dalje ne odustaje. Od pogrešnog kursa. Bitka za Nikšić je završena i Crna Gora je preživjela

U noći nakon Kongresa, dok je egzaltirano slavio ostanak DPS-a na pogrešnom kursu, novoizabrani potpredsjednik stranke Ivan Vuković je poslao poruku kako će ubrzo Crnu Goru vratiti na pravi kurs: „A sada na posao, da odbranimo Nikšić i vratimo Crnu Goru na pravi kurs“. I opet ništa. Drugi put u posljednjih pola godine!

Strah od povratka Crne Gore na „pravi kurs“ koji je podijelio zemlju, obesmislio dijalog, spalio finansije, očerupao resurse, udaljio od Evrope, motivisao je glasače u Nikšiću da izađu i ponove svoje opredjeljenje iskazano 30. avgusta prošle godine. Nikšić, rodni grad doživotnog predsjednika DPS i rodni grad rodonačelnika crnogorskog podzemlja, još jednom je poslao poruku DPS-u da od povratka na pravi kurs koji je u stvari pogrešan (ali Šef nikako to da vidi) – nema ništa. Ako su nekadašnji vječiti gubitnici u Nikšiću u samo pola godine ostavili DPS „u male“, trijumfujući sa preko 10 procenata razlike, onda je slaba utjeha kuraženje ružičastog portparola Nikolića odbranjenim rejtingom stranke, uz najavu borbe koja sa ovakvim rezultatima tek počinje! Jer ako je DPS izgubio u svom najjačem uporištu i uz angažovanje kompletnih resursa, koji bi mu na nekim izborima prije dvije ili tri godine donijeli i dvotrećinsku a ne samo natpolovičnu pobjedu, onda samo dotrajali lider i njegov portparol marioneta mogu u izbornim rezultatima vidjeti pobjedu i najavu povratka „na pravi kurs“.

Međutim, DPS je rezultatom u Nikšiću pokazao da ima značajnu snagu da drži Crnu Goru na pogrešnom kursu. Formiranje liste na koju je pod motom antifašizma ušao PKS, gdje su se prilikom predaje liste pjevale pjesme kolaborantu Popoviću, ili gdje je u finalu kampanje lider DPS-a, sa pozicije predsjednika države, žigosao izdajnike “od Andrije Radovića do Andrije Mandića”, svi ovi kao i brojni drugi detalji, prije svih njihova tužna propaganda, govore da je želja DPS-a da ostane na pogrešnom kursu, a samim tim da značajan potencijal društva drži na tom pogrešnom kolosijeku. Nastavak politike koja je nakon tri decenije skinula DPS sa trona, logično, ne može vratiti ovu partiju na vlast, koliko god se njen prvi čovjek i mlađani saborci trudili da nas ubijede kako su na pravom kursu.

A sada na posao, da odbranimo Crnu Goru i da je vratimo na pravi kurs – ako u DPS-u zaista ima neko ko iskreno i trezveno razmišlja na tu temu, onda bi jedini pravi put vidio u raskidu sa politikom koja je dovela u pitanje crnogorski antifašizam, podijelila pravoslavni dio stanovništva tretirajući jednu njegovu polovinu kao izdajnike i svodeći dijalog u društvu na mjerkanje preko nišana.

A sada na posao, da odbranimo Crnu Goru i da je vratimo na pravi kurs – ako u DPS-u ima neko ko iskreno i trezveno razmišlja na tu temu onda treba da se prvo zapita ko je odgovoran za politiku koja je prije 10 godina uvela u „naš svet“ Aleksandra Vučića kao najvećeg prijatelja Crne Gore, stavljajući mu na raspolaganje skoro čitav medijski prostor kroz njegove ljude, spin doktore, izdavače, tajkune, da bi post festum, tek sredinom prošle godine taj isti DPS počeo da nam objašnjava kako smo izloženi propagandnoj torturi Beograda i miješanju u naše unutrašnje stvari. Taj proces je počeo još 2012. dolaskom SNS-a na vlast, ali DPS nije osjećao posljedice jer je batina pucala po leđima kritičara režima i opozicije.

Veliki srpski vožd Vučić je samo čekao trenutak kada će se steći uslovi da Pink, Prvu, Kurir, Informer i ostatak organizovane propagandne grupe, vrati na fabričko podešavanje. I da ih sa brutalne kampanje za DPS i Mila, prebaci na ništa manji suport Milovim „krvnicima“. Još lakše je Aleksandru od (Velike) Srbije bilo da partnerstvo sa Đukanovićem zamijeni gospodarskim odnosom sa marionetama iz DF-a. Kao što je 2016. održao Mila na vlasti kontroverznim „državnim udarom“, tako ga je u avgustu 2020. pogurao s trona, koristeći snagu litija i frustraciju građana od svakovrsne nepravde i nejednakosti.

Sve što se, međutim, dešavalo nakon avgustovskih izbora, guralo je srpskog vožda u sve veći kriminal koji nije vezan za bilo kakav tender, plantažu marihuane, još manje atentat, već za prostu činjenicu koja se u međunarodnom pravu zove – miješanje u unutrašnje stvari druge države. Vučić je, kao i svaki autokrata, samoljubiv i ambiciozan. Napisao sam već nakon što je ispraćen iz Podgorice bez posljednjeg pozdrava „prijatelju“ Amfilohiju – on nikad ne zaboravlja i nikad ne odustaje. I već sjutradan je krenuo u pokoravanje Crne Gore, primjenjujući recept sa Kosova i iz Republike Srpske. Našao je za početak marionete poput onog Rakića iz Mitrovice, Dodika ili Stanivukovića iz Banja Luke. Onda je naložio propagandnoj batini da višegodišnju promociju Crnogorske pravoslavne crkve, NATO-a, Zapada i EU integracija, u čemu su prednjačile Đukanovićeve ispostave Pinka, Prve, Informera, zamijene vrijednostima „srpskog sveta“, pa su preko noći sa pomenutih platformi počele da se ukazuju razne utvare nacionalističkog i ultradesničarskog Beograda za koje smo mislili da ih je progutao mrak 90-ih. Na sve to, za potrebe nikšićkih izbora, AV je ubrizgao finansijsku u logističku injekciju koja mu već desetak godina svuda donosi apsolutne pobjede ne samo natpolovičnom, već i dvotrećinskom većinom. Uz sve to, naruku mu je išla neučinkovitost nove Krivokapićeve Vlade iz koje je izvukao DF marionete, kao i izbor novog patrijarha, gdje je promovisan njegov lični favorit a opoziciona struja u Sinodu potučena do koljena. Tako je otpao i Joanikije čime je otupljen njegov „independistički“ stav o neophodnoj autonomnosti SPC u odnosu na politički vrh Srbije. Otud mu nije bilo teško da nakon svih uvreda i poniženja u kampanji za NK izbore primi na kanabe pomahnitalog Medojevića, što je kasnije pokušao da anulira susretom sa Krivokapićem i Bečićem. Još čudniji je bio Joanikijev demanti ktitora Dake tako što se i on, poput Davidovića, upustio u rasvjetljavanje atentata na bazi pretpostavki i subjektivnog osjećaja a ne ozbiljnih i jasnih dokaza. Ostao je utisak da je to bio iznuđen a ne svojevoljni potez jednog vladike koji se nada izboru za budućeg mitropolita.

Sve je pedantni i poslu posvećeni Vučić posložio tako da njegova lista ZBNK trijumfuje 14. marta, ali se to ipak nije desilo. Umjesto apsolutne pobjede i trijumfa koji je više puta u kampanji najavljivao njen papirnati vođa Andrija Mandić ili projektovanih 30 procenata samog AV koji bi napravili razliku od minimum 10 odsto u odnosu na Bečićevu listu koju je stidljivo podržao i premijer – desio se debakl. Što se najbolje vidjelo i u preranom i isforsiranom obraćanju Mandića u izbornoj noći kojim je bučno proglasio navodnu pobjedu i ugasio svjetlo.

(Vijesti)

Šta mislite o ovome?

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Evo gde žive najbogatiji Amerikanci

Nemački gubici zbog korone: 250 milijardi evra