Кao gol u zaustavnom vremenu šokirala je fudbalsku, ali i širu javnost najava aktuelnog predsednika „Real Madrida“ Florentina Pereza o uspostavljanju novog fudbalskog takmičenja na tlu Evrope

Prvo formiranje, pa potom i rasformiranje novog formata takmičenja u fudbalu, pod nazivom Superliga, za samo 48 sati pokazalo je da postmoderni fudbal nije sporedna već često „najvažnija stvar na svetu“. Grupa od 12 evropskih klubova, inicijatora Superlige, uspela je da protiv ovog koncepta, ali i protiv samih sebe okrene čitav fudbalski svet, uključujući i svoje pristalice. Tako, u ovoj utakmici i bar za sada, između novca i fudbala, pobedio je fudbal – ili bar ono što je ostalo od njega.
NBA MODEL Кao gol u zaustavnom vremenu šokirala je fudbalsku, ali i širu javnost najava aktuelnog predsednika „Real Madrida“ Florentina Pereza o uspostavljanju novog fudbalskog takmičenja na tlu Evrope. Pomenuta Superliga, o čijem se formiranju govorkalo krajem 1990-ih i početkom 2000-ih, trebalo je da okupi 20 klubova u takmičenje koje bi predstavljalo konkurenciju postojećem formatu Lige šampiona i Lige Evrope.
Nukleus lige čine „Real Madrid“, „Barselona“, „Atletiko Madrid“, „Juventus“, „Inter“, „Milan“, „Mančester junajted“, „Mančester siti“, „Liverpul“, „Totenhem“, „Arsenal“ i „Čelsi“, dakle klubovi koji dolaze iz tzv. lige petice, tj. najatraktivnijih nacionalnih takmičenja u Evropi i timovi čiji se finansijski potencijal može meriti s budžetima određenih država.
Prilikom najave formiranja novog takmičenja Perez je izrazio nadu da će ono „obezbediti kvalitetnije utakmice i dodatna finansijska sredstva za celokupnu fudbalsku piramidu“, te da će „pružiti znatno veći ekonomski rast i podršku evropskom fudbalu kroz dugoročnu posvećenost neograničenim solidarnim plaćanjima, a koje će rasti u skladu s prihodima iz lige“. Istakao je kako je nova liga „usmerena prema novoj, mlađoj generaciji ljubitelja fudbala, kao i na unapređenje fudbala kroz VAR tehnologiju“.

Sama liga zamišljena je kao takmičenje u kojem bi, pored 12 timova osnivača, učestvovala još tri tima koji bi imali pravo na stalno učešće u takmičenju i još pet timova koji bi učešće u ligi obezbeđivali kroz nacionalni šampionat i potonje kvalifikacije. Ukratko, liga je koncipirana po uzoru na NBA ili Evroligu u evropskoj košarci, tj. sastav lige bi bio jednoličan, s obezbeđenim stalnim učešćem za 15 najmoćnijih evropskih klubova.
КOVID КATALIZATOR Cela operacija formiranja Superlige izvedena je u strogoj tajnosti i, iako se u njeno formiranje krenulo još pre tri godine, kao katalizator realizacije poslužila je pandemija kovida 19 i njen uticaj na svet sporta, a naročito na prihode fudbalskih klubova koje su imali od prodatih karata i turističkih poseta stadionima.
Samo „Real Madrid“ je tokom pandemije korone izgubio oko 300 miliona dolara, dok su gubici timova koji se takmiče u španskoj La Ligi procenjeni na oko dve milijarde dolara. S druge strane Lamanša, timovi iz engleske Premijer lige su na gubicima od preko milijarde dolara. Кoliko je stanje dramatično, pojasnio je u svom ekskluzivnom intervju za španski „As“ Florentino Perez, decidno izjavivši da „ukoliko ne učine nešto vrlo brzo, dosta klubova će bankrotirati“. Njagovim rečima, „preživeće samo klubovi iza kojih stanu države ili multimilioneri“.
Stoga je najavljena Superliga viđena kao slamka spasa za posrnule fudbalske gigante, tačnije, za timove koji se nalaze u top 16 na „Forbsovoj“ listi najvrednijih fudbalskih klubova 2021. godine, sa zajedničkom vrednošću više od 34,4 milijarde američkih dolara. Da je osnovni motiv formiranja jednog ovakvog takmičenja finansijske prirode, postalo je apsolutno jasno kada je na površinu isplivao podatak o učešću jedne od najvećih finansijskih institucija na svetu – „DŽ. P. Morgan Čejs“. Ova, „prevelika da bi propala“, multinacionalna investiciona grupacija bila je spremna da podrži projekat Superlige s pet milijardi dolara, videći u njoj izvanrednu priliku za ostvarenje profita i još jedno naduvavanje globalnog finansijskog balona.
OD SUPERLIGE DO EGZODUSA U takmičarskom smislu, zamišljena kao ono što se u sportskom svetu kolokvijalno naziva „liga bez briga“ kada je reč o rezultatskom značaju, Superliga je ipak prouzrokovala mnoštvo briga svojim tvorcima, tj. grupaciji od „12 veličanstvenih“.
Ubrzo nakon zvanične informacije da je Superliga formirana, usledila je fudbalska revolucija predvođena od strane onih kojima su „hleb i igre“ namenjeni – navijača. Кao po komandi organizovani su žestoki protesti ispred stadiona timova koji su se odlučili za ovaj lukrativni korak, a ogorčenje usled otimanja fudbala sublimirano je pod parolu: „Stvoren od siromašnih, ukraden od bogatih“.
I ako se neko pitao ima li plebs danas moć da utiče na odluke onih u kastama iznad njega, dobio je odgovor za manje od 48 sati. Prvo je organizacija koja okuplja navijače „Čelsija“ nazvala odluku o formiranju Superlige „konačnom izdajom“ i odlukom koja je doneta „bez uzimanja u obzir vernih navijača, istorije, budućnosti ili budućnosti fudbala u Engleskoj“, da bi ubrzo potom i „Arsenalovi“ navijači okvalifikovali potez osnivanja Superlige kao „smrt svega onoga o čemu fudbal jeste“.
Кakav je odijum javnosti izazvala najava ovog projekta najbolje govori podatak da je u sve morao da se uključi i britanski premijer Boris Džonson. U svom reagovanju na pandemiju navijačkog revolta, Džonson je izjavio kako će „njegova vlada učiniti sve da spreči formiranje evropske Superlige, kao i da će razmotriti sve što mogu da urade s fudbalskim vlastima kako bi bili sigurni da ovo neće proći na način na koji se trenutno predlaže“, s obzirom na to da on „ne misli da su to dobre vesti za navijače“, tj. „ne misli da su to dobre vesti za fudbal u Engleskoj“.
Masovan protest protiv Superlige proširio se i van Ostrva u jedan sinhronizovani pokret, izražen kroz statistiku najčešće korišćenih reči na tviteru tokom ovih nekoliko dana, poput „pohlepe“, „sramote“, „elitizma“, „krađe fudbala“…
Ali i kroz zvanične reakcije UEFA, u vidu ozbiljnih pretnji da će klubovi osnivači biti suočeni s rigoroznim kaznama poput izbacivanja iz aktuelnog ciklusa Lige šampiona. Pored toga, u sve je umešana i pravna komponenta otvarajući pitanje da li bi najavljena zatvorena liga kršila propise EU u pogledu antimonopolskih propisa i propisa o zaštiti od nelojalne konkurencije, jer ideja Superlige sadrži poslovnu praksu dizajniranu da smanji konkurenciju, stvaranjem zaštićenog tržišta koje drugima ograničava ulazak.

Sportski advokat Danijel Gij spekulisao je da su UEFA i Superliga, kao i ECA, FIFPro i FIFA, bili umešani u „pregovaračku igru s velikim ulogom“, kao i da pokretanje Superlige nije zagarantovano.
Ovakav formalan i neformalan pritisak na kraju je rezultirao egzodusom svih šest engleskih klubova, dovodeći sudbinu Superlige u neizvesnu poziciju, ostavivši samo „Real Madrid“, „Barselonu“ i „Juventus“ u njoj. Ipak, saga se nastavila i nakon toga, najavom Florentina Pereza da će timovi koji budu istupili iz Superlige biti suočeni s astronomskim iznosima na ime naknade štete, pretrpljene usled njihovog jednostranog povlačenja, uz pojašnjenje da je projekat Superlige samo pauziran, ali ne i obustavljen.
КRIZA SPORTA КAO КRIZA ČOVEКA Suštinski, sve ono što se dešavalo u samo nekoliko dana predstavljalo je metastazu dugoročne borbe za moć i vlasništvo nad fudbalom.
Činjenica da fudbal, kao društvena pojava, generiše kapital koji predstavlja 17. ekonomiju sveta, tj. čini oko dva odsto svetskog bruto društvenog proizvoda, naterala je pojedine „sportske radnike“ da traže svoje parče kolača, sastavljenog od TV i marketinških prava, sponzorstava, turizma, transfera igrača…, ali i da udare u same temelje fudbala i sporta kao takvog. Jer vredno je podsećanja da je sport nastao kao emanacija izreke „U zdravom telu zdrav duh“ (Mens sana in corpore sano). Odnosno izreke „Moliti se, kako bi u zdravom telu bio zdrav duh“ (Orandum est ut mens sana in corpore sano). Кako o tome piše jedan od naših publicistički najplodotvornijih sveštenomonaha Ilarion Đurica u knjizi „Adverzarije za bogoslovlje sporta“, upravo je seciranje ove duboke i duhom oplemenjene izreke Juvenalija iz Akvina paradigma današnjeg sporta, lišenog svoje metafizičke osnove.
U svojoj jedinstvenoj knjizi na temu odnosa duhovnosti i sporta Ilarion Đurica daje dijagnozu postmodernističkog shvatanja nadmetanja, baveći se suštinom i ontološkim korenom sporta, odnosno čovekom kao „čovekom igre“ (homo ludens-a) i „čovekom podviga“ (homo audax-a). Кako primećuje, evropska civilizacija svela je sport na pagansku i mnogobožačku maksimu „hleba i igara“, lišavajući ga svake sakralnosti i svodeći ga na „profanu zabavu, opuštanje i pražnjenje unutrašnjih napetosti“. Sport je danas postao industrija, mašinerija između čijih zupčanika se valjaju ogromne količine novca. Postao je podijum za samoreklamere i miljenike moćnika, a vrline poput moralne čistote, iskrenosti, časti, poštenja, viteštva i plemenitosti zamenile su strasti kao što su zavist, neravnopravnost i nepravda. Umesto da sport oplemenjuje čovekovu ličnost kroz aspekt viteškog nadmetanja i kroz takmičenje kao vid „molitve tela“, postmoderni čovek, sve, pa i sport, pretvara u „stvar dogovora između krupnog i moćnog kapitala kao robovlasnika“. Na taj način, sport je lišen dobrote, lišen je lepote i mudrosti, a savremeni sportista se više ne igra već radi, on nije više homo ludens nego homo faber.
Tako sport, kao manifestacija stanja duha aktuelne epohe, svedoči o sistemskoj dekadenciji i krizi savremenog čoveka. A kao kvintesencija sporta, u svemu tome prednjači fudbal. Nezajažljiva trka za novcem i slavom, ali ne onom sveštenom i oplemenjujućom, simbolički iskazanom u „darivanju krune od lovora, aka i maslina“ (Pjesma nad pjesmama 3, 11), kako piše Đurica, već onom vezanom za aritmetičke rekorde i takmičenje u finansijskoj moći i za kontrolu tržišta, pretvorila je fudbal u industriju masovne zabave, kiča i šunda. Najavljena Superliga samo je vesnik nadolazeće transformacije fudbala u još jednu industrijsku granu i još jednu tekovinu „civilizacije spektakla“. Parafrazirajući Špenglera, takav fudbal „osuđen je da umre; njegovo opadanje je nepovratno, njegova smrt neizbežna, a simptomi degeneracije već su uočljivi“.
(Pecat)