in

Priča o Kosovu, medijima, saborcu i prijatelju za sva vremena

Godina je 2003., mesec maj. Budim se u bolničkoj postelji bolnice Simonida u Gračanici. Ne znam šta mi se desilo, ni gde, ni kada. U rukama su mi kanile, kroz koje mi u organizam utiče providna tečnost. Oko mene su lekari i sestre sa zabrinutim izrazom lica. Jedva ih nazirem. Odlaze iz sobe i tek onda, na podu, pored kreveta u kome ležim, vidim mog prijatelja i kuma, Živojina Rakočevića.

Drži me za ruku i oči su mu pune suza. Kad shvati da sam se probudila, strogo mi kaže: „Šta je s tobom, rođena? Ne može tebe da ubije ništa i niko! Ti si sposobna da izmaštaš sve – i posao i čoveka!“ Suze se slivaju niz moje obraze i zahvalna sam mu do neba, što je tu, čvrsto uverena da je čistom ljubavlju i čistim srcem umilostivio onog odozgo, zelenookog, da mi da još jednu šansu. Kao mnogo puta pre i mnogo puta nakon te bolničke epizode.

Sav je moj život, nekako neraskidivo vezan za Živojina. Borili smo se zajedno na nekim barikadama, delili ne samo šture zalogaje naše sirotinjske studentske mladosti i  neveselog postkosovskog života u enklavi, već, što je važnije, snove i ideale. Njegovu otrcanu vijetnamku. Stihove, reči i ćutanje koje je ponekada jasnije govorilo od reči.

Dovoljno je bilo samo da me pozove i da kaže: Hajdemo! I ja bih mu kretala u susret , bez preispitivanja da li je to u susret čemu idem opravdano, moguće. Na takav njegov poziv ću se, bez razmišljanja, brzo spakovati u kasnu zimu 2001. i vratiti se na Kosovo. Izbeći ću eksplozivnu napravu u Livadicama gotovo nestvarno i dva dana kasnije do Gračanice će me, preko Mitrovice, dovesti monah Nektarije, u pratnji američkog UNMIK policajca Toma Mekartija. Uroniću u neprirodnu tamu enklava obasjanih hladnom veštačkom zelenom svetlošću, zakoračiću u prostor u kome ta tama plaši a informacija nema.  Medija na srpskom jeziku gotovo da nema. Ljudi odsečeni jedni od drugih, opkoljeni bodljikavom žicom, ne znaju šta se dešava u susednom selu a kamoli van te nestvarne logorske atmosfere.

Živojin me zove da pravimo medije, uz pomoć štapa i kanapa. Krećemo sa štampanjem prvog nedeljnika na srpskom jeziku – „Glas juga“ se zove. Dovijamo se kako znamo i umemo, švercujemo novine preko administrativne granice jer, na Kosovu, u tom trenutku, ne možemo nigde da ih štampamo. Doturamo ih, ilegalno, kao drogu od jedne do druge enklave. Nešto pre Glasa juga, pokrenut je i KIM radio  u Čaglavici. I tu ima mnogo posla. Kreću da niču malene radio stanice širom Kosova i Metohije. Uglavnom posluju po principu: „Čujem se u svom selu“. Sve to deluje lekovito na sumorne stanovnike enklava.

„Glas juga“ privlači pažnju ne samo čitalaca. Za njega se raspituju i stranci. U jednom trenutku, zaustavlja se džip britanskog KFOR-a ispred naše kuće i sprovode me na informativni razgovor u Multinacionalnu brigadu Centar. Zanima ih zašto Srbi žele da čitaju „Glas juga“ a ne žele čak ni da uzmu „Kosovski telegraf“ koji oni finansiraju. To pitanje izaziva smeh kod mene, jer mi pokazuju dva lista A4 formata sa gomilom propagandnih budalaština.  Nude mi posao da uređujem  dvojezični (englesko -srpski) „Telegraf“, obećavaju mi sve što tražim – veliki format, full kolor prvu i poslednju stranu, nezavisnost u izboru tema, čak i mog fotografa na kome insistiram. Najvažnije, obećavaju mi vozilo koje će mi biti uvek na raspolaganju za terenski rad.

Pristajem, svesna da će me Živojin, u prvom trenutku, sigurno zgromiti, preneražen što ću na posao odlaziti van enklave, u nekadašnje barake Vojske Jugoslavije, a tadašnju bazu KFOR-a Slim Lines između Prištine i Gazimestana, u prevodu – van njegove brižne zaštite i pažnje. Dugo će biti ljut na mene a smisao te moje odluke shvatiće jednog jutra, kad sam ga pozvala i naizust izgovorila: „Ne pitaj me šta i kako, spremaj klince (novinare KIM radija i Glasa juga) i nacrtajte se u Lapljem Selu. Za pola sata vas skupljam i vodim u Sirinićku župu“.  Ako se ne varam, to je bio prvi organizovani odlazak  novinara na teren van  naše enklave.  Posetili smo Drajčiće, Sredsku, Mušnikovo i Veliko selo. Radovali su se stari, napušteni i zaboravljeni stanovnici  Sirinićke župe našem dolasku, kao da su im deca i unuci došli u posetu. Ugostio nas je predivni učitelj Toma u Drajčićima, u Mušnikovu predobri roditelji slikara Svetislava Slavkovića Kajzera.

Da bi ova moja priča bila sasvim razumljiva, mada je kada je reč o Kosovu i Metohiji sve uvek smrtnicima sa ove strane administrativne granice poprilično nerazumljivo,  čak i danas, a u vremenima o kojima pišem, iskreno bolno, niko se i nije trudio da razume, dakle naš takozvani život između bodljikavih žica nije bio ni nalik onome što se živelo u mom rodnom Nišu, a pogotovo ne u sjajem okupanom Beogradu.

To, šta se tamo događalo intenzivno još celih nekoliko godina nakon konflikta, jednostavno nije bilo vest za medije van Kosova i Metohije. A nažalost, nije bilo vest ni za nas. Bilo je zapravo naš život, zastrašujuć i neodoljiv u isto vreme. Razgovori koje smo mogli samo jedni sa drugima da vodimo i da pritom ne izgledamo kao čudaci.

Otmice, ubistva, nagazne mine, leševi, naši, njihovi, granatiranje kojim smo pozdravljani u porti Arhangela, minirana groblja, stotine stranica ispisanih rukom o tajnim lokacijama na kojima je neko čuo od nekoga da se nalazi radni logor za ljude sa spiska nestalih. Frustracija, jer niko, kome želiš to da ispričaš, o tome ne želi da sluša.

Jedino smisleno je zaista bilo edukovati te klince u enklavama da kao hroničari beleže sve to što se događa, da se ne zaboravi dok ne dođe momenat da se neko ipak zainteresuje i za tu mračnu sliku 21.veka.  Baviću se mnogim stvarima u životu nakon tog perioda, ali nikada više neću osetiti tu svrhu posla koji me je odabrao.  Živojin Rakočević je to shvatio mnogo pre svih nas. Iz čitave plejade mladih ljudi, uz mnogo muke i truda, stasaće dobri mladi novinari među kojima će se naći i Budimir, Danijela, Marijana i Ivica, Ivan i još mnogi drugi. Strah me je zaboraviću nekoga.

Za to vreme, moja glavna misija je bila da ubeđujem  strance u međunarodnim misijama da moraju da obezbede koliko- toliko normalne uslove za rad srpskim novinarima. Tako će se uskoro organizovati redovno dovoženje srpskih novinara na centralnu press konferenciju u zgradi UN u Prištini, svakog utorka.  Od 2002., u to vreme radeći u Medija departmanu OEBS-a u Prištini, bukvalno ću na dnevnoj osnovi dosađivati šefovima odozgo da pronađu način da do enklava krene da stiže i štampa iz Srbije.  Biće formirana i KOSMA, mreža srpskih informativnih medija.

Fondovi međunarodnih organizacija će postati otvoreniji i za srpske medije. Od te iste 2002. svi mediji su morali biti upisani u registar Privremenog medijskog komesara, kako bi im bio dozvoljen rad. Kao što uostalom i sada moraju biti. Isti proces se dešavao i sa nevladinim organizacijama. Kao poseban kuriozitet u taj registar će biti uneto i Udruženje novinara Srbije, ogranak na Kosovu i Metohiji, kao verovatno jedino udruženje koje u nazivu sadrži reč Srbija.

To je istina. I postavlja se pitanje zašto je sada Živojin Rakočević, sve i da stavim lična osećanja jer mi je prijatelj i kum po strani, objektivno najznačajniji srpski intelektualac i hroničar na Kosovu, bukvalno raspet na krst laži i podmetanja od dojučerašnjih kolega i prijatelja iz rukovodstva UNS-a?

Imam ispred sebe besramne e-mejlove u kome ga optužuje rukovodstvo UNS-a za tobožnje odvajanje ogranka tog udruženja od Beograda, u kojima se kao argument koristi taj upis u Registar kosovskih NVO. Zašto se pravite blesavi i služite lažima? Evo, razrešila sam to. Nije ga ni Živojin Rakočević, niti Buda Ničić upisao u taj registar nego rukovodstvo UNS-a,  još davne 2002., i to im se ne sme spočitati jer je tako moralo da bude. Baš kao što su i mediji koji rade na Kosovu morali da budu upisani u registar u Prištini da bi smeli da rade.  Kao što i sada moraju da budu. Zar su i oni izdajnici i secesionisti jer taj papir prilažu kao dokaz da postoje uz konkursnu dokumentaciju u Ministarstvu kulture Republike Srbije,  a što se može lako proveriti?  I ti papiri imaju logo Kosova u zaglavlju, čak i natpis Republika e Kosoves , pa ga nadležno Ministarstvo priznaje kao dokaz postojanja nekog medija koji radi na prostoru KiM. U brojnim su komisijama članovi UNS-a pa proverite sa njima da li je ovo što govorim istina. Je li, prema tumačenju Vladimira Radomirovića  i samo Ministarstvo kulture Republike Srbije secesionističko ?

Sve to što tobože zabrinuto pišete delu članstva je bezobrazni spin i ništa sem njega, sa ciljem da ukalja Živojina Rakočevića, koji se od te ogromne laži brani kandidaturom za predsednika UNS-a.  Novi spin i svađe koje lansirate iz dana u dan da prikrijete sramno šurovanje sa PROUNS-om i masovno učlanjenje medijskih radnika sa medija članica PROUNS-a  uoči izbora 29.maja koje ima svoju dogovorenu cenu – davanje jedinog što im do sada nije dato a to je reprezentativnost i učešće u Savetu za štampu, radnoj grupi za bezbednost. A, ako nije jasno zašto je to šurovanje sa đavolom, pogledajte makar letimično rezultate konkursa za javno informisanje u Ministarstvu kulture ili na bilo kom konkursu na lokalu. Uzmite digitron i saberite iznose koji se po sistemu tante za kukurike, prelivaju u džepove vlasnika tih medija.  Zar nije sram najstarije udruženje novinara u zemlji da postane pod matore dane deo hobotnice?

Preda mnom je i odvratno pismo neke tobože zabrinute Gračančanke, nepismeno do bola,  u kome optužuje Živojina za iseljavanje Srba sa Kosova, optužuje ga lažljivo da je Montenegrin ma šta to značilo, stavlja ga u ravan sa Tačijem, Veseljijem, Haradinajem, to čini i sa Budimirom Ničićem i sa Darkom Dimitrijevićem iz Goraždevca. Zanimljivo je da umesto da se u formi pisma uputi listu koji je objavio tekst Miloša Kovića “Udario Vračar na Gračanicu”, jer je, navodno, reakcija na isti, upućuje se UNS-u a sadrži istu argumentaciju koju koristi i Radomirović u mejlovima o tobožnjem odvajanju udruženja novinara sa Kosova i Metohije od matice. Čudna koincidencija? U crtanom filmu možda.

Živojin je, bez brige, državljanin Republike Srbije. Ja lično mu godinama uzimam dokumentaciju iz MUP-a u Opštini Crveni krst u Nišu,  jer se tu nalazi. Živojin nije ubačen na Kosovo sa Marsa nego živi na Kosovu još od 1991.godine, tu se oženio, tu su mu se deca rodila, tu je, nedavno i suprugu Sonju divnu kosovsku ženu i  vrsnog pedijatra, sahranio u porti Hrama Svetog Dimitrija u Sušici. Mogao je da trajno ode, jer je imao prilika za to. Nije otišao, nego se vratio i porodicu skućio u Gračanici. Od Doma kulture na čijem je čelu je napravio respektabilnu srpsku kulturnu instituciju , sa programima kojih se ne bi postideo nijedan grad u zemlji.

Vidovdanska

Nastavlja se suludi rat saopštenjima u rukovodstvu UNS-a , u čitavu priču se konačno umešala i Ljiljana Smajlović, šokirana što je slučaj ogavnih pisama sa veoma opasnim kvalifikacijama dostavljen Radnoj grupi za bezbednost novinara na procenu. Očito je zaboravila kakve posledice takve kvalifikacije mogu da imaju po nekoga ko živi i radi na Kosovu i Metohiji, ako budu dovoljno puta ponovljene.  U stvari, nije zaboravila, nego ne zna jer to se ne može znati iz udobne bivše fotelje u “Politici”, iz Njujorka, sa seminara na Mokroj Gori, niti iz lepog luksuznog prostora u Resavskoj 28. Da bi se to znalo, potrebno je uprljati cipele crvenim kosovskim blatom.

Živojin Rakočević današnji je onaj isti Živojin koji sa Budimirom Ničićem i ostalim kolegama novinarima, uporno već deset godina postavlja tablu na mestu gde su nestale naše kolege Perenić i Slavuj 1998., i uporno po jarugama traže tu tužnu ploču, kada je iznova oskrnave i bace. To  su isti onaj Živojin i isti onaj Budimir, koji sa slikama ubijenih i nestalih kolega obeležavaju svaki Svetski dan slobode medija. To je isti onaj Živojin koji je Olivera Ivanovića u kazamatu u Prištini posećivao i nikada ga se nije odrekao, niti posumnjao u njegovu nevinost, kada mnogi drugi jesu.

Čitava stvar postaje sve odvratnija.  I mučno mi je što sve to na nekakav način ide preko leđa dobrog Živojina, koji  je prinuđen da se brani od sumanutih optužbi učešćem u unapred izrežiranoj predstavi zvanoj izbor za predsedniika UNS-a. On brani čast i do sada neukaljano ime i biografiju čistu kao suza a njegov protivkandidat očito privilegije koje mesto predsednika UNS sobom donosi.  Jer, drugog razumnog objašnjenja za sve što se događa nema.

Ostatak medijske zajednice uglavnom mudro ćuti iz nekoliko razloga: netrpeljivosti između strukovnih udruženja, netrpeljivosti prema Ninu Brajoviću zbog njegove uloge u ratnim izveštavanjima devedesetih, a što je koliko danas Smajlovićka izvukla kao adut protiv doskorašnjeg bliskog saradnika, nezainteresovanosti za neke procese, koji će poljuljati ionako krhki medijski prostor u Srbiji. Jedino neke Zuje i zujinčići zadovoljno trljaju ruke jer im sekira dodatno dublje tone u med tajnim zamešateljstvom između suprostavljenih strana. I to je bukvalno najstrašniji poraz ove čitave situacije.

Biće kako mora biti. Ja jedino sada imam potrebu da mog prijatelja i saborca Živojina, uhvatim za ruku kao onda iz bolesničke postelje i da mu strogo kažem: “Šta je s tobom, rođeni? Niko i ništa tebe ne može da ukalja. Ti možeš da izmaštaš sve što poželiš – i udruženje i  ljude! I da ih voliš i kada su podli, pokvareni, podmitljivi. I kada su servilni i guraju kao noj glave u pesak. I kada te raspinju!”

E, to je nešto što se ne može namestiti niti kupiti. Ljudi sposobni da tako vole će spasiti svet. Teško onom, ko to ne razume.

(CitySmartMedia)

Šta mislite o ovome?

45 Points
Upvote Downvote

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Visoki predstavnik – tigar od papira

Mandić: U beogradskom SNS-u ima nekoliko “trulih jabuka” koje treba ukloniti